Knjige
Hannah Lillith Assadi osvojila National Book Award za roman „Paradiso 17“
Hannah Lillith Assadi osvojila National Book Award za roman „Paradiso 17“ — Hannah Lillith Assadi dobitnica je National Book Awarda za fikciju za roman „Par
Hannah Lillith Assadi dobitnica je National Book Awarda za fikciju za roman „Paradiso 17“, obiteljsku priču nadahnutu životom njezina pokojnog palestinskog oca. U središtu knjige je Sufien, koji nakon odlaska iz Palestine prolazi kroz više zemalja i desetljeća, neprestano tražeći mjesto koje bi mogao nazvati domom.
Nagrada za roman o životu između domova
Assadi je nagradu za fikciju osvojila na 77. dodjeli National Book Awards, održanoj 18. studenoga 2026. „Paradiso 17“ njezin je treći roman, a pobjeda je donijela i nagradu od 10.000 američkih dolara. No sama književna nagrada tek je povod za priču koja se ne zaustavlja na naslovu dobitnice ni na jednoj večeri u kalendaru književnih događanja.
Roman je nadahnut životom autoricina pokojnog oca, koji je kao dijete napustio dom tijekom Nakbe. Assadi je o knjizi govorila kao o djelu koje je počela pisati dok joj je otac bio na samrti, a prvi nacrt dovršila u listopadu 2023. Željela je, vlastitim riječima, pokazati da njegov život nije bio uzaludan.
Ta obiteljska polazna točka ne znači da je „Paradiso 17“ tek pokušaj dokumentiranja jedne biografije. Sufienova priča razvija se kao književno oblikovana potraga, u kojoj se osobno sjećanje susreće s iskustvom raseljavanja i dugim trajanjem obiteljskih posljedica. Roman tako povezuje žalovanje za ocem s poviješću koja se ne može svesti na privatnu obiteljsku uspomenu.
Sufienova putanja kroz više zemalja
Sufien je rođen u Palestini na pragu Nakbe 1948. Nakon odlaska iz domovine život ga vodi u izbjeglički kamp u Siriji, zatim u Kuvajt, Italiju, New York i Arizonu. To su mjesta na karti, ali u romanu svako od njih nosi i novu etapu njegova života.
Selidba ne jamči jednostavan početak. Promjena grada ili države mijenja okolnosti, no ne uklanja prošlost niti automatski donosi pripadnost. Sufien prolazi kroz nove odnose, jezike i načine života, a pitanje doma ostaje otvoreno. Svaka nova adresa može donijeti drukčiju verziju njega samoga, ali nijedna ne poništava ono što je izgubio.
Takav pristup važno je razlikovati od priče u kojoj bi lik služio samo kao simbol raseljenog čovjeka. Sufien je prikazan kao pojedinac s proturječjima i slabostima. Kirkusov prikaz opisuje ga kao šarmantnog, duhovitog i duhovnog, ali i kao čovjeka koji griješi: pije, vara, donosi loše poslovne odluke i pati od melankolije. Upravo ta nesavršenost čini ga više od ilustracije povijesne tragedije. Čitatelj upoznaje osobu koja pokušava živjeti, a ne samo nositelja jedne teme.
Obiteljsko sjećanje i Nakba
Nakba, palestinski egzodus iz 1948., u romanu nije udaljena povijesna kulisa. Sufienovo rođenje i odlazak povezuju njegovu osobnu sudbinu s iskustvom koje nadilazi jednu obitelj. Istodobno, Assadi priču vraća intimnoj mjeri: povijesni lom postoji u tome kako se čovjek sjeća, kako gradi odnose i kako pokušava nastaviti život daleko od mjesta koje je izgubio.
Takva veza između osobne i kolektivne žalosti pojavila se i u autoričinu govoru nakon dodjele. Assadi je svoju tugu zbog očeve smrti povezala s kolektivnom žalošću palestinskog naroda. Ta izjava objašnjava emocionalnu pozadinu knjige, ali roman ne treba svesti na njezinu biografiju. Njegova je vrijednost i u tome što obiteljsko iskustvo pretvara u formu koja može prenijeti složenost vremena, sjećanja i pripadnosti.
„Paradiso 17“ ne nudi jednostavno rješenje pitanja što znači biti kod kuće. Umjesto toga, prati koliko se taj pojam mijenja s godinama, udaljenošću i okolnostima. Za Sufiena dom nije samo mjesto na koje bi se mogao vratiti. To je i sjećanje koje ga prati te osjećaj pripadnosti koji se ne može uredno smjestiti u jednu zemlju.
Roman koji počinje na kraju
Nelinearna struktura knjige prati njezinu temu. Službeni opis romana naglašava da se priča kreće kroz desetljeća, od djetinjstva do smrti, te da se vrijeme i prostor namjerno prepliću. Pripovijedanje, kako je opisano, počinje na kraju i završava na početku. Čitatelj zato ne dobiva Sufienov život kao ravnu kronologiju, nego kroz povratke i pomake koji mijenjaju značenje onoga što je već pročitao.
Ta forma nije samo formalna dosjetka. Život obilježen odlaskom i stalnim traženjem stabilnosti teško je svesti na uredan niz etapa, u kojem svaka prošla faza ostaje zatvorena iza sljedeće. U „Paradiso 17“ prošlost ostaje prisutna, a različita mjesta i razdoblja ulaze jedno u drugo. Čitatelj se kreće kroz isti rascjep između onoga što je bilo i onoga što se pokušava izgraditi.
Žiri je istaknuo elegantan lirizam i ambiciozno savijanje vremena i prostora. Roman je opisao kao vizionarski i precizno oblikovan portret prekida i izdržljivosti. Te ocjene upućuju na to da priznanje nije vezano samo uz temu, nego i uz način na koji je priča ispričana: njezina struktura aktivno sudjeluje u prikazu života bez jedne stabilne točke povratka.
Život izvan političke fusnote
Assadi ne prikazuje Sufiena kao nepomičan simbol palestinskog iskustva. On je čovjek čiji su život oblikovali raseljavanje i potraga za domom, ali i ljubavi, prijateljstva, pogreške, posao i svakodnevne odluke. Te pojedinosti nisu sporedne u odnosu na povijesni kontekst; one pokazuju što sve čini jedan život koji se nastavlja nakon prisilnog odlaska.
Upravo zato „Paradiso 17“ može čitati i publika koja u roman ne ulazi poznavajući sve pojedinosti palestinske povijesti. Knjiga ne uklanja političku dimenziju priče, nego je smješta u dugotrajno iskustvo jedne obitelji i jednog čovjeka. Egzil se u toj perspektivi ne završava prelaskom granice. On se nastavlja u sjećanju, odnosima i pitanju kojem mjestu čovjek pripada.
Assadi predaje fikciju na Columbia University School of the Arts i Pratt Institute. Prije „Paradiso 17“ objavila je romane „Sonora“ i „The Stars Are Not Yet Bells“. Njezina treća knjiga sada dobiva širu publiku, a National Book Award potvrđuje mjesto koje je zauzela među romanima objavljenima 2026. godine.
Što nagrada može, a što ne može promijeniti
Književna nagrada može skrenuti pozornost na knjigu i otvoriti je novim čitateljima. Ne može, međutim, vratiti izgubljeni dom ni razriješiti povijest raseljavanja. Vrijednost ove pobjede leži prije svega u tome što „Paradiso 17“ dobiva vidljivost kao roman koji palestinsko iskustvo ne tretira kao usputnu političku napomenu, nego kao dugu, složenu i intimnu ljudsku povijest.
Sufienova potraga ne završava jednostavnim odgovorom na pitanje gdje je njegov dom. Umjesto toga, knjiga pokazuje što se događa kada čovjek desetljećima živi između prošlosti koju ne može odbaciti i novih mjesta koja ne mogu sama po sebi postati zamjena za nju. Assadi tu napetost ne pretvara u pouku, nego u oblik romana: vrijeme se vraća, mjesta se preklapaju, a život ostaje veći od jedne oznake ili jedne tragedije.
To je i najkonkretniji razlog zbog kojeg „Paradiso 17“ vrijedi čitati nakon dodjele nagrade. Njezina priča ne pita samo kamo je Sufien otišao, nego što je od njega ostalo u svakom od tih odlazaka. National Book Award može usmjeriti pogled prema toj knjizi; na čitatelju je da u njezinu nelinearnom kretanju prepozna koliko dom može biti istodobno geografski izgubljen, obiteljski naslijeđen i osobno neizvjestan.
-
Društveni skenerprije 2 tjednaGradska knjižnica Požega | Predavanje Marka Doboša ― Lišaji – evolucija suradnje |
-
Glazbaprije 3 tjednaEnis Bešlagić u Zagrebu otvara novu stranicu priče ‘Da sam ja neko’
-
Izložbeprije 3 tjednaKustosica Sonja Švec Španjol velikom grupnom izložbom slavi 13 godina nezavisnog portala o umjetnosti PerceiveArt
-
Društveni skenerprije 3 tjednaZagreb Film Festival 2026: filmovi o odgovornosti, solidarnosti i granicama tolerancije
-
Glazbaprije 3 tjednaThe Witcher in Concert prvi put stiže u Zagreb uz glazbu iz kultne igre
-
Društveni skenerprije 3 tjedna„Tadijine jeseni” – poziv na VIII. književnu manifestaciju
-
Filmprije 3 tjednaLa Bola Negra: tri vremena, jedna naslijeđena priča o ljubavi i identitetu
-
Putovanjaprije 3 tjednaAdvent Zagreb 2026: šest tjedana blagdanske atmosfere, baštine i zimskih okusa
