Povežite se s nama

Film

I Play Rocky – film o tome koliko košta vjerovati vlastitoj priči

Peter Farrelly u biografskoj drami o nastanku Rockyja prati Sylvestera Stallonea dok pokušava izboriti pravo da vlastiti scenarij izvede pred kamerama. Anthony Ippolito uvjerljivo nosi priču o ambiciji, oskudici i cijeni upornosti, premda film povremeno ponavlja isti emocionalni obrazac.

Objavljeno

-

I Play Rocky – film o tome koliko košta vjerovati vlastitoj priči — naslovna slika

Prije nego što je Rocky Balboa postao filmska legenda, Sylvester Stallone morao je uvjeriti druge da je njegova priča vrijedna snimanja – i da je upravo on treba glumiti. I Play Rocky Petera Farrellyja vraća se tom razdoblju, prateći glumca koji odbija odvojiti scenarij od vlastite ambicije, premda mu novac, karijera i okolnosti uporno govore da pristane na manje. Film je najzanimljiviji kada tu odluku ne prikazuje kao jednostavan trijumf samopouzdanja, nego kao rizičan izbor s konkretnom cijenom. Anthony Ippolito uspijeva uhvatiti Stalloneovu tvrdoglavost i ranjivost, ali ponavljanje istog ciklusa nade i razočaranja katkad oslabi zamah drame.

Priča o filmu prije mita

Naslov nagovještava dvostruku igru: Ippolito glumi Stallonea, a Stallone se u stvarnom životu izborio za priliku da glumi Rockyja. Farrellyjev film zato nije samo rekonstrukcija nastanka poznatog lika, nego priča o autoru koji ne želi prepustiti drugome pravo da odredi što njegova priča znači. U središtu nije pitanje hoće li gledatelj prepoznati budući klasik, nego što čovjek riskira kada inzistira da se njegova zamisao ostvari pod vlastitim uvjetima.

To je dobar temelj za biografsku dramu jer stavlja kreativni ponos u sukob s vrlo praktičnim pritiscima. Scenarij može biti obećanje budućnosti, ali računi se moraju platiti sada. I Play Rocky razumije napetost između tih dviju istina i u najboljim trenucima odbija lako pretvoriti Stalloneovu upornost u ukrasnu inspiracijsku poruku. Njegova odlučnost ima privlačnost, ali nije besplatna ni uvijek razborita.

Anthony Ippolito i teret prepoznatljivog lica

Ippolito nosi film bez pokušaja da postane imitacija poznatog Stallonea. Ne oslanja se samo na glas, držanje ili vanjsku sličnost, nego traži čovjeka koji se nalazi između samopouzdanja i straha da će mu prilika zauvijek izmaknuti. U njegovoj izvedbi Stalloneova tvrdoglavost djeluje i kao izvor energije i kao obrambeni mehanizam: lakše je ponavljati da neće odustati nego priznati koliko ga odbijanje pogađa.

Glumac je osobito uvjerljiv u prizorima u kojima se ambicija sudara s poniženjem. Tada film pokazuje da upornost nije neprekidan niz velikih, odlučnih gesti, već i svakodnevno vraćanje istoj želji nakon što su je drugi odbacili. Ippolito održava tu napetost dovoljno živom da gledatelj osjeti čovjeka iza biografske ikone. Pojedini dijalozi ipak mu daju premalo prostora: kada scena mora izravno objasniti ulog cijele borbe, suptilnost izvedbe povuče se pred zahtjevima scenarija.

Advertisement

Upornost koja ima cijenu

Stalloneova odluka da ne prepusti ulogu nije predstavljena kao puka tvrdoglavost koja se, zahvaljujući neizbježnom talentu, na kraju mora isplatiti. Film jasno daje do znanja da takva odluka znači neizvjesnost, oskudicu i napetost u odnosima s ljudima koji nemaju luksuz čekati da se san ostvari. U tome leži njegova ljudskija, uvjerljivija strana: uvjerenje u vlastiti rad ne oslobađa Stallonea posljedica, nego ga tjera da ih podnosi.

Farrelly pritom ne skriva koliko je teško ostati uz nekoga tko jednu mogućnost pretvara u mjeru vlastite vrijednosti. Film se ne zadržava dovoljno dugo na svakoj posljedici, no barem naznačuje da osobna ambicija nije izolirana pustolovina. Tuđa strpljivost i zajednička nesigurnost također su dio računa. Zato je priča najsnažnija kada uspije zadržati fokus na ljudskom trošku, a ne na unaprijed poznatom mjestu koje Rocky zauzima u popularnoj kulturi.

Mito o Rockyju – pomoć ili smetnja

Gledatelj danas ne može susresti Rockyja kao nepoznat film; njegov status klasika unaprijed oblikuje očekivanja. I Play Rocky povremeno se poigrava tim znanjem, ali mora hodati tankom crtom između uzbudljive priče o nastanku i niza namigivanja publici koja već zna što će značiti pojedini detalj. Kada se oslanja na Stalloneovu perspektivu, poznati mit postaje kontekst koji pojačava napetost. Kada previše računa na buduću slavu, prizori riskiraju da izgledaju kao objašnjenja vlastite važnosti.

Film se, srećom, ne pretvara posve u ilustrirani dodatak Rockyju. Zanimljivije mu je pitanje koliko se čovjek mora odreći da bi zadržao kontrolu nad vlastitim radom nego slavljenje gotovog uspjeha. Ipak, mit ne može potpuno ostaviti po strani: povremeno skraćuje put od neuspjeha do značenja i daje pojedinim trenucima težinu koju likovi u njima još ne mogu znati. Ta napetost između neizvjesne sadašnjosti i slavne budućnosti dio je koncepta, ali je i jedno od njegovih ograničenja.

Farrellyjev ton i sporedni likovi

Peter Farrelly pristupa građi s toplinom i grubim rubovima, a ton filma nije ni posve komičan ni strogo ozbiljan. Humor pomaže razbiti napetost, dok prizori odbijanja i financijske oskudice zadržavaju dovoljno težine da Stalloneova borba ne postane samo simpatična anegdota. Takva kombinacija uglavnom odgovara priči o čovjeku koji pokušava pronaći prostor između frustracije i nade. Farrelly ne pretvara svaki zastoj u melodramu, što filmu daje pristupačnost, ali mu katkad oduzme potrebnu dubinu.

Advertisement

U glumačkoj postavi Matt Dillon, AnnaSophia Robb, Toby Kebbell, P. J. Byrne i Jay Duplass, koji tumači redatelja Johna G. Avildsena, tvore okruženje u kojem Stalloneova odluka dobiva različite odgovore. Neki likovi djeluju kao stvarni sugovornici, drugi više kao funkcije koje trebaju potvrditi ili osporiti njegovu viziju. Film tu ne razvija uvijek dovoljno složene odnose: sporedne osobe ponekad se pojave upravo kada glavnom junaku trebaju kao prepreka, podrška ili glas razuma. Zbog toga priča ostaje čvrsto usredotočena na Stallonea, ali je njezin emocionalni svijet uži nego što bi mogao biti.

Ritam koji se vraća na početak

Najvidljiviji problem I Play Rockyja jest obrazac koji se ponavlja: Stallone dođe do mogućnosti, naiđe na odbijanje ili kompromis, zatim obnovi vjeru u vlastiti plan. Takva struktura odgovara iskustvu upornog traženja prilike, ali ponavljanjem počinje otkrivati šavove. Umjesto da svaka prepreka promijeni junaka ili produbi njegov odnos s drugima, neki prizori vraćaju priču na emocionalno poznatu točku. Gledatelj tada razumije što Stallone želi, ali ne osjeća da je svaka nova etapa bitno promijenila ulog.

Film zato povremeno djeluje duže nego što njegova osnovna zamisao zahtijeva. Nije riječ o tome da mu nedostaje zanimljivih situacija, nego da ih ne pretvara uvijek u razvoj. Kada prizori donesu novu cijenu odluke ili pokažu drukčiju stranu Stalloneove ambicije, ritam se pokrene. Kada samo ponove da mu nitko ne želi dati ono što traži, energija splasne. U takvim trenucima emocionalna snaga oslanja se više na važnost priče koju poznajemo nego na ono što film samostalno uspije izgraditi.

Emocionalni učinak bez lakog trijumfa

I Play Rocky djeluje najiskrenije kada dopušta da se uspjeh ne doima unaprijed zajamčenim. Ne mora se odreći činjenice da gledamo priču čiji je ishod povijesno poznat; treba samo zadržati neizvjesnost onoga što je značio put do njega. Ippolitova izvedba u tome je presudna, jer Stalloneovu vjeru čini uvjerljivom, ali ne i nepogrešivom. Film uspijeva izazvati empatiju bez tvrdnje da je svaka žrtva plemenita ili da svaka ambicija zaslužuje nagradu.

Njegov emocionalni učinak ipak nije jednako snažan u svim dijelovima. Predvidljivost ponovljenih zastoja i nedovoljno razrađeni sporedni likovi smanjuju složenost priče, a mit o Rockyju katkad prebrzo objašnjava zašto bi nam prizor trebao biti važan. Unatoč tome, Farrelly pronalazi vrijednu temu: vjerovati vlastitoj priči znači i prihvatiti da njezin nastanak može opteretiti život izvan stranice. I Play Rocky nije konačna riječ o Stalloneu ni o Rockyju, ali je toplim pristupom i Ippolitovom uvjerljivom izvedbom uspio podsjetiti da iza filmske legende stoji nesiguran, skup i vrlo osoban pokušaj. Dobra, povremeno dirljiva biografska drama, kojoj bi koristilo manje ponavljanja i više prostora za ljude oko svojeg glavnog junaka.

Advertisement

Ocjena

Dobra biografska drama s uvjerljivim Anthonyjem Ippolitom u središtu: I Play Rocky jasno pokazuje i snagu Stalloneove upornosti i njezinu cijenu. Ritam koji se vrti oko ponovljenih odbijanja te tanje razrađeni sporedni likovi sprečavaju ga da dosegne punu emocionalnu dubinu. Preporuka gledateljima koje zanima stvaranje Rockyja, uz napomenu da je put do mita zanimljiviji od samog mitologiziranja.

Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije