Martha Wells: Dnevnici Fentabota – Saga o robotu koji je odbio postati čovjek

Vrijeme je pokazalo da je Philip K. Dick svojom kultnom knjigom Sanjaju li androidi o električnim ovcama? (1968.; slovački prijevod Jana Jone Javoršeka i Urše Vogrinc Javoršek , Mladinska knjiga, 2007.) doista postavio ključna pitanja o odnosu između stroja (androida) i čovjeka, a to su pitanja koja svake godine postaju sve aktualnija. Dicka je zanimalo što čovjeka čini “čovjekom”, a ako je za sada – ili barem donedavno – gotovo samorazumljiv odgovor na to još uvijek “emocije” (točnije: suosjećanje ), pojava ChatGPT-a (koji možda nema vlastite emocije, ali ih može savršeno izvoditi ) konačno je poljuljala to uvjerenje. Zapravo, Dick se već u romanu diskretno pitao koja je vanjska (ergo: izvana vidljiva) razlika između stvarnog osjećanja emocija i njihovog izvođenja, posebno ako oboje vodi do istih rezultata i ako uzmemo u obzir da broj pojedinaca nesposobnih za empatiju nije tako malen…

Gotovo četrdeset godina i cijeli niz dobrih prikaza pop kulture kasnije, Martha Wells obrće perspektivu, barem na prvi pogled: fentabot (koji je kiborg, a ne android: razlika je u tome što je android potpuna mehanička konstrukcija koja oponaša čovjeka, dok je kiborg kombinacija ljudskih i mehaničkih dijelova; u ovom tekstu, kao i u radovima koje citiram, razlika je ponekad zamagljena) nije samo svjestan svoje razlike, već još više – pokušava je na sve načine sačuvati i tako održati distancu od svega što je (još uvijek) ljudsko u njemu. U ovom svemiru, botovi ili “robotske jedinice nalik ljudima […] djelomično su izgrađene od kloniranog materijala”, što znači da su potpuna kombinacija (ili: konstrukcija) stroja i mesa.

Slična fuzija bila je fokus japanske serije Ginga Tetsudo 999 s kraja 1970-ih , autora majstora Leijija Matsumota . Likovi u ovoj seriji, koji su putovali kroz svemir s planeta na planet galaktičkim vlakom, krenuli su na putovanje u nadi da će steći mehaničko tijelo i tako postati besmrtni, što se pokazalo dvostrukim udarcem: svi su požalili svoju odluku, a mehaničko tijelo bilo je samo propaganda za vladajuću klasu koja je koristila ljudsko meso kako bi očuvala svoj mehanički planet.

Navedeni elementi odjekuju i u seriji Fentabot Diaries , u kojoj razne korporacije posjeduju sve dijelove poznatog svemira, opremu, radnu snagu… Matsumoto nije jedina japanska referenca koja mi je pala na pamet pri čitanju Fentabota : pitanjem kako spojiti čovjeka i stroj bavili su se 1995. (kakva slučajnost!) i film Ghost in the Shell , temeljen na mangi Masamunea Shirowa , i anime serija Neon Genesis Evangelion Hideakija Annoa . Sličnost s Ghost in the Shell posebno je upečatljiva , jer u ovom animeu pripadnici 9. divizije javne sigurnosti imaju tehnološki poboljšane mozgove i mehaničke proteze na svojim tijelima, slično “nadograđenim” pojedincima u Fentabotu . U oba djela ovo spajanje ljudskog i mehaničkog, slično Dicku, postavlja niz egzistencijalnih pitanja.

Zapravo, dugo se činilo da se egzistencijalizam ne može izbjeći kada se bavimo odnosom stroja i čovjeka. U Fentabotu je upravo taj element potisnut u drugi plan, ili preciznije: pripovjedač, naslovni fentabot i autor dnevnika, usvaja spomenutu distancu od svega ljudskog, kako u svojoj okolini tako i u sebi, s velikodušnom upotrebom (auto)ironije, koja – ironično – otkriva njegovu ljudskost. Na taj način se približava ili izjednačava sa stvarnim ljudima, s jednom važnom razlikom: unatoč tome što je jednak ljudima, njegov društveni status je niži. I premda se na početku čini da je sadašnji fentabot iznimka, anomalija u sustavu, u drugom dijelu ispada da možda to nije baš tako…

Martha Wells američka je spisateljica spekulativne fikcije. Objavila je niz znanstvenofantastičnih i fantastičnih romana, romana za mlade, medijskih veza, kratkih priča i publicističkih eseja o SF/F temama; romani su joj prevedeni na dvanaest jezika.

Izdavač: Aktivni mediji, Slovenija