Nevidljivi pad u oceanskom sumraku: dubokomorski život u Meksičkom zaljevu nije se oporavio nakon izlijevanja nafte

Ekosustav koji se nije vratio

Šesnaest godina nakon eksplozije platforme Deepwater Horizon posljedice najvećeg izlijevanja nafte u povijesti američkih mora još se jasno vide daleko ispod površine. Nova analiza pokazuje da se zajednica životinja u dubokom vodenom stupcu Meksičkog zaljeva nije vratila na stanje zabilježeno neposredno nakon nesreće. Pad nije ograničen na jednu osjetljivu vrstu, nego zahvaća skupine koje čine temelj otvorenog oceanskog hranidbenog lanca.

Istraživanje, objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, obuhvatilo je više od 2.000 uzoraka prikupljenih mrežama. Znanstvenici su usporedili gotovo neprekidno uzorkovanje iz 2011., provedeno nakon izlijevanja, s devet istraživačkih plovidbi između 2015. i 2023. Područje je obuhvatilo slojeve od površine do približno 1.500 metara dubine, odnosno prostor između osvijetljenih površinskih voda i najdubljeg oceana.

Deseci posto manje riba i rakova

U kasnijim uzorcima broj riba bio je prosječno 63,5 posto manji nego 2011. Rakovi, među kojima su račići i kril, smanjili su se za 62 posto, a glavonošci poput lignji za 59,7 posto. Kril je posebno važan jer predstavlja hranu kitovima i mnogim drugim grabežljivcima; njegova je brojnost pala za 72,8 posto. Sličan udar pretrpjeli su svjetleće ribe iz skupine lanternfish te sitne ribe roda Cyclothone.

Riječ je o organizmima koji pripadaju takozvanom dubokomorskom raspršujućem sloju. Oni se noću podižu prema površini kako bi se hranili, a danju se vraćaju u dubinu. Tim svakodnevnim kretanjem prenose ugljik iz površinskih voda prema oceanu i sudjeluju u prirodnom procesu koji se naziva biološka pumpa. Istodobno su glavna hrana većim ribama, lignjama, kitovima i drugim predatorima.

Zašto se pad povezuje s izlijevanjem?

Istraživači su provjerili mogu li dugoročni pad objasniti uobičajene prirodne promjene. Temperatura, količina kisika i dostupnost hrane nisu se mijenjale na način koji bi pratio nagli slom brojnosti. Smanjenje se pojavilo nakon katastrofe i zadržalo se tijekom sljedećih godina, pa autori izlijevanje nafte smatraju najjednostavnijim objašnjenjem.

Podaci ipak ne dokazuju apsolutno svaki korak uzročno-posljedičnog lanca. No tri neovisne linije dokaza podupiru ozbiljnost nalaza: mrežni ulovi, akustična mjerenja vodenog stupca i genetičke analize pojedinih dominantnih vrsta. Blagi porast zabilježen 2022. i 2023. nije bio dovoljno velik ni trajan da bi se mogao proglasiti oporavkom.

Nafta nije ostala samo na površini

U nesreći je u more dospjelo oko 134 milijuna galona sirove nafte, a bušotina je curila 87 dana. Za razgradnju mrlje upotrijebljeno je približno 770.000 galona disperzanta Corexit 9500A. Takve kemikalije razbijaju naftu u sitnije kapljice i mogu smanjiti vidljivu površinsku mrlju, ali istodobno povećati izloženost organizama u dubokom vodenom stupcu. Nafta i disperzant posebno su štetni za plankton, početak mnogih oceanskih hranidbenih mreža.

Ovaj slučaj zato upozorava da se razmjeri ekološke katastrofe ne mogu procijeniti samo prema onome što se vidi na satelitskim snimkama ili obali. Duboki ocean djeluje udaljeno i stabilno, ali njegovi organizmi reagiraju na poremećaj koji se dogodio godinama ranije. Ako se ključne populacije ne vraćaju ni nakon šesnaest godina, posljedice se mogu širiti kroz cijeli ekosustav, od sitnog krila do najvećih morskih sisavaca.