Raspad i rat: Dnevnik, 1989-1995

Stav Miloševića da su granice Srbije otvorene ako bude konfederacija, tumačimo kao borbu o Bosnu, ako se Jugoslavija raspadne. U vezi s tim, Dobrica je za deobu Bosne. Tadić protiv, ja takođe: Šta znači deoba? Preseljavanje? – Dobrica: Pa da. – To intimno misli i Tuđman. – Tadić: A Muslimani? Znači i njih deliti. A većina Srba u Zapadnoj, a Muslimana u Istočnoj Bosni. – Dobrica očito ne haje o Muslimanima, pa ja dodajem: To znači da će se Muslimani, podeljeni, boriti za ujedinjenje, uz pomoć Arapa i muslimana širom sveta… Dobrica: A ni muslimanska Bosna nije izlaz – fundamentalizam opasan za sve… Diskusiju, kao obično, nismo završili, svi jure za obavezama. (Ulomak iz Dnevnika)

Milovan Đilas (1911-1995), za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata jedan od Titovih najbližih suradnika i najmoćnijih komunističkih političara, tijekom 1950-ih počinje, u člancima i knjizi Nova klasa, kritički propitivati sustav. Ubrzo biva proglašen revizionistom i pada u nemilost režima. Tijekom godina postaje jedan od najpoznatijih disidenata, u rangu s Brodskim, Saharovim, Solženjicinom i Havelom, i kao takav jedna od ličnosti koje su obilježile dvadeseto stoljeće.

Knjiga Milovana Đilasa Raspad i rat: Dnevnik, 1989-1995 važna je svjedocima epohe, onima koji su te godine doživjeli, a naročito onima koji bi da provjere kako im je velika povijest urastala u želudac te im je državu učinila dijelom intime. Kao neka strašna bolest. S druge strane, ovo je knjiga iz koje se najpouzdanije može doznati što se tih godina zapravo događalo ljudima. (Miljenko Jergović)

Zastrašujuće je i još više tužno koliko su Đilasove opaske – u dnevniku otprije 32 godine – aktualne. […] Trideset, možda i četrdeset godina, svejedno govorimo o istom, na isti način s istim akterima. Cijeli je to radni vijek. Kakvo li je to gubljenje vremena i energije, ali i kako sretna okolnost za Đilasa koji je aktualan skoro 30 godina nakon smrti. Poraz je to samo naših nacionalizama. (Tvrtko Jakovina)

Izdavač: Sandorf