U srijedu, 16. studenog 2022. godine u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvarena je velika retrospektivna izložba Putnik američkog apstraktnog slikara Seana Scullyja, jednog od vodećih i iznimno uspješnih umjetnika svoje generacije. Autor izložbe je Dávid Fehér, direktor Srednjoeuropskog istraživačkog instituta za povijest umjetnosti i kustos za suvremenu umjetnost 20. stoljeća u Muzeju likovnih umjetnosti u Budimpešti, a kustosice zagrebačke izložbe su Jasna Jakšić, Ivana Kancir i Ana Škegro. Retrospektivna izložba sadržava šezdeset i četiri Scullyjeva antologijska djela: platna, radove na papiru, fotografije i skulpturu te predstavlja iznimno vrijedan presjek slikarovog stvaralaštva posljednjih 50 godina. Trajat će do 12. ožujka 2023, a za to će vrijeme biti organiziran raznolik edukativni program namijenjen djeci, mladima, odraslima te osobama s oštećenjima vida i sluha, kao i različita, tematski orijentirana vodstva izložbom.
Izložbu prati opsežna monografija, ali prilagođene verzije prvotnog koncepta, realiziranog i razgrabljenog u povodu Scullyjeve istoimene retrospektive u Budimpešti. Uistinu smo zahvalni na prilici da tu sjajnu i ne više dostupnu knjigu iznova tiskamo, sa svim esejima koji su za nju bili naručeni. Usto, zahvalnost dugujemo Nacionalnoj galeriji Mađarske i kolegi Dávidu Fehéru te dizajneru Ferencu Elnu na tome što su nam odobrili izradu prilagođene verzije i time omogućili da monografija, u koju je uložen golem rad, dobije još širu publiku na barem još jednom jeziku. Osim toga, čast nam je što među suradnike MSU-a sada možemo uvrstiti sjajne pisce poput Davida Carriera, vjerojatno najboljeg poznavatelja slikarova rada, koji je o njemu objavio niz ključnih naslova; Kellyja Groviera, koji je uredio knjigu umjetnikovih tekstova; Raphyja Sarkissiana, velikog stručnjaka za njegov rad; Dávida Fehéra, koji je temeljito i znanstveno iscrpno iščitao Scullyjev opus. Nova verzija kataloga retrospektive sadrži i tekst Sunčice Ostoić, kustosice i teoretičarke dugi niz godina aktivne na području novih medija te sjecišta tehnologije i umjetnosti. Pristupivši tom opusu iz pozicije afektivne teorije i aspekta doživljaja., Ostoić ga inventivno tumači u svjetlu pojmova imerzivnosti, monumentalnosti i empatije. Sekciju eseja zaključuje antologijski tekst Arthura Dantoa, čijim nasljednicima zahvaljujemo na dopuštenju za objavljivanje. Na kraju, u zapisima i bilješkama samog umjetnika očituje se i književni dar, otvarajući nove uvide u izvore njegova slikarstva, kao i objašnjenje za očuđujuće naslove: „Naslovi mojih slika neka su vrsta zrcala, vrsta zrcala koje diše, tako bih to opisao. Dakle, to je u konačnici poetično.”