Maštruko je zadnji čovjek kojeg bi turistička zajednica Južne Amerike trebala plaćati. I ako ste planirali putovanje na taj daleki kontinent, nakon čitanja ovog putopisa i gledanja Maštrukovih fotki shvatit ćete da vam se putovanje ne isplati kao kupovina ove, recimo, knjige. Jer ništa što planirate i doživite neće doseći ni stoti dio doživljaja koji ćete s Maštrukom proživjeti između korica ovog predmeta koji je više od knjige. – Velimir Šonje, Arhivanalitika
Ova knjiga nastala je kao rezultat tri dugačka, odvojena putovanja po zemljama Latinske Amerike. Svodeći račune svojih dosadašnjih putovanja i putopisa, Maštruko odlučuje pisati o Južnoj Americi kao kontinentu koji je do sada, uz Europu, najviše proputovao.
Detaljno je proputovano ili barem dotaknuto devet zemalja. Bolivija, Paragvaj, Argentina, Urugvaj, Dominikanska Republika, Panama, Kolumbija, Peru i – najveća na kontinentu – Brazil. Skoro sav materijal za knjigu nastajao je na licu mjesta, na terenu, na laptopu koji uvijek nosi sa sobom upravo radi pisanja, slanja na društvene mreže te pohrane i obrade fotografija.
Tekst na nekim mjestima i nakon dorade i lekture zadržava određenu dozu kaosa, sirovosti i spontanosti koje odražavaju način na koji je nastao.
Iz knjige: Kad se spomene Južna Amerika, na što prvo pomislite? Brazil, samba, nogomet, Argentina, Messi, džungle Amazone, Buenos Aires, tango, možda na Čile, eventualno Kolumbiju… Već malo teže na Venezuelu, još teže na Peru i Ekvador… A dvije zemlje koje su vjerojatno pri dnu asocijacija prosječnog razmišljatelja o Južnoj Americi su – Bolivija i Paragvaj… Posebno Paragvaj, o kojem većina Hrvata ne bi znala reći ni dvije rečenice.
Ove dvije zemlje u pripremi putopisa proglasio sam najnesretnijima na cijelom kontinentu i u naslov stavio parafrazu romana Gabriela Garcíe Márqueza, pisca koji vjerojatno najbolje utjelovljuje duh južnoameričke melankolije. Sto godina samoće, dvjesto godina nesreće. S obzirom na moje malo „pomaknute” putopisne interese, Bolivija i Paragvaj najzanimljivije su mi zemlje kontinenta. Možda niste znali da, iako su bez izlaza na more, obje zemlje imaju mornaricu i zbog povijesnih razloga jako drže do nje. Obje imaju i hrvatsku dijasporu, i to dijasporu s vrlo zanimljivim sudbinama i poviješću. Imaju i još dosta toga zajedničkog i različitog, ali na to ćemo doći na vrijeme… Dakle, zašto baš Bolivija i Paragvaj?
Kad sam radio pripremne materijale, stavio sam da su to dvije najsiromašnije i najjadnije zemlje Južne Amerike. Iskreno, to sam lupio iz glave dok sam snimao video kad sam nešto brzo trebao smisliti na licu mjesta, bez službene provjere podataka, no pokazalo se da sam podosta u pravu – bol-par zbilja jesu najsiromašnije zemlje Južne Amerike, evo ajd’ Gvajana se ubacila između njih. Pridjev „najjadnije” je, recimo, otvoren osobnoj interpretaciji. Iako su površinom ogromne, obje su zemlje bez pravog izlaza na more, što gotovo uvijek, osim valjda u slučaju sićušnih Lihtenštajna i Luksemburga, pridonosi osjećaju jadnosti. Izvan Afrike, Europe i Azije bol-par su *jedine* zemlje bez izlaza na more!
Oleg Maštruko je urednik, menadžer poslovnih konferencija i kolumnist u medijskoj kući Bug, usputni govornik, keynoter i moderator na raznim događanjima, panel -diskusijama i konferencijama; ponekad piše i komentira razne teme za magazine, publikacije, medije, TV postaje i društvene mreže. Puno putuje, fotografira i piše o iskustvima i dojmovima s putovanja. Objavio je dvanaest knjiga o raznim temama od IT-a, preko fotografije do putovanja te jedanaest online putopisnih projekata. Autor je i više izložbi putopisnih fotografija.
Izdavač: Ljevak
