Zaštita prirode mora znati gdje je ista vrsta najranjivija

Biljka može izgledati sigurno na nacionalnoj karti, a istodobno biti izložena ozbiljnom riziku u pojedinoj regiji. Upravo to pokazuje istraživanje objavljeno 27. listopada na Phys.org, prema kojem se osjetljivost iste biljne vrste na klimatske promjene razlikuje među američkim regijama. Zaključak je važan i izvan Sjedinjenih Država: zaštita prirode koja se oslanja samo na prosjeke može promašiti mjesta gdje je pomoć najpotrebnija.

Regionalni kontekst mijenja procjenu rizika

Istraživači sa Sveučilišta Illinois proučili su vaskularne biljke u sedam klimatskih regija kontinentalnog SAD-a. U uzorku su bile 384 vrste prisutne u svih sedam regija, kao i 22 vrste rasprostranjene u svih 48 saveznih država. Uspoređivali su podatke o rasprostranjenosti biljaka s njihovim klimatskim nišama, odnosno rasponom uvjeta u kojima mogu opstati.

Vrste koje žive na većem rasponu nadmorskih visina ili geografskih širina često imaju širu klimatsku nišu. To im može pružiti više mogućih utočišta dok se temperature i obrasci oborina mijenjaju. No ista vrsta ne dobiva jednaku zaštitu od krajolika posvuda. Povijest ledenjaka, reljef i način na koji se biljka kroz vrijeme širila mogu objasniti zašto je ranjivija u jednoj regiji, a otpornija u drugoj.

Zaštita mora pratiti stvarna staništa

Autori zato upozoravaju da jedinstvena strategija nije dovoljna. Nacionalni popis može pokazati da je vrsta široko rasprostranjena, ali takav podatak ne govori nužno gdje joj klimatske promjene najbrže sužavaju prostor za opstanak. Regionalna procjena može usmjeriti obnovu staništa, očuvanje hladnijih mikroklima i prikupljanje sjemena upravo ondje gdje su promjene najopasnije.

Nalaz se nadovezuje na novo izvješće inicijative Map of Life, također objavljeno 27. listopada. Analiza je obuhvatila približno 34.000 vrsta kopnenih kralježnjaka, 45.000 vrsta drveća te 13.000 morskih riba i sisavaca. Pokazala je da su zaštićena područja rasla, ali da je napredak na kopnu ograničen. Staništa jedne od pet kopnenih kralježnjaka slabo su zastupljena u globalnoj mreži zaštite, a među vjerojatno ugroženim vrstama taj je udio približno jedna trećina.

Brojanje hektara nije dovoljno

Map of Life naglašava da nije presudno samo koliko je zemlje ili mora proglašeno zaštićenim, nego nalazi li se zaštita ondje gdje vrste doista trebaju prostor. Kod morskih riba i sisavaca gotovo je potpuno nezaštićena približno jedna od dvanaest vrsta; među vjerojatno ugroženima omjer raste na jednu od osam.

To je praktična lekcija za cilj „30 do 30”, odnosno nastojanje da se do 2030. zaštiti 30 posto kopna i mora. Postotak može rasti, a da se pritom ne zatvore najvažnije rupe u mreži. Regionalni podaci o klimatskoj osjetljivosti mogu pomoći da se nova područja ne biraju samo prema dostupnosti zemljišta, nego prema budućoj vrijednosti za vrste.

Vrijeme za precizniju ekologiju

Klimatska kriza već mijenja uvjete u kojima biljke rastu, dok globalni pokazatelji upozoravaju da se zagrijavanje ubrzava. ScienceAlert je 27. listopada, prenoseći novo godišnje izvješće klimatskih znanstvenika, objavio da se stopa zagrijavanja povećala s približno 0,19 °C po desetljeću između 1970. i 2010. na oko 0,36 °C po desetljeću nakon toga.

U takvim okolnostima zaštita prirode mora biti prostorno precizna i prilagodljiva. Za istu vrstu neće svugdje trebati isti potez: negdje će prioritet biti očuvanje hladnih refugija, drugdje povezivanje rascjepkanih staništa ili pomoć pri širenju populacija. Što se bolje prepozna regionalna razlika, to će ograničena sredstva imati veći učinak — za biljke, životinje i ekosustave koji ovise o njima.