Povežite se s nama

Kazalište

Istanbul Theatre Festival u 30. izdanju: kazalište između sjećanja, jezika i granica

Jubilarno izdanje Istanbul Theatre Festivala traje do 3. prosinca i okuplja 11 turskih i šest međunarodnih produkcija. U središtu su sjećanje, rat, jezik i pitanje pripadnosti.

Objavljeno

-

Istanbul Theatre Festival u 30. izdanju: kazalište između sjećanja, jezika i granica — naslovna slika

Trideseto izdanje Istanbul Theatre Festivala, koje traje od 22. listopada do 3. prosinca 2026. na različitim lokacijama u Istanbulu, povezuje lokalnu i međunarodnu izvedbenu scenu oko pitanja sjećanja, jezika i pripadnosti. Program organizacije Istanbul Foundation for Culture and Arts (İKSV) obuhvaća kazalište, suvremeni ples i druge izvedbene formate, a prema objavljenoj analizi uključuje 11 turskih i šest međunarodnih produkcija. Među radovima koji otvaraju različite, ali povezane teme ističu se Requiem, u kojem se književni predlošci susreću s iskustvom rata, te Language: No Broblem, izvedba o jeziku kao prostoru identiteta i moći.

Festival u jubilarnoj, 30. godini

Festival se održava u više istanbulskih prostora, a ne na jednoj središnjoj pozornici. Na dan 21. studenoga program još traje; završetak je najavljen za 3. prosinca. Uz dramske predstave uključuje suvremeni ples i druge izvedbene radove, pa jubilarno izdanje nije zamišljeno kao pregled samo jednog kazališnog žanra.

Festival je osnovan 1989. i razvio se iz događaja unutar Međunarodnog istanbulskog festivala u međunarodno prepoznatu manifestaciju izvedbenih umjetnosti. Ta povijest daje posebnu težinu 30. izdanju, no važnost ovogodišnjeg programa ne leži samo u obljetnici. U njemu se susreću produkcije iz Turske i inozemstva, a više radova povezuje pitanja koja nadilaze granice pojedine zemlje: kako se pamti nasilje, čiji se jezik čuje i što znači pripadati zajednici.

Broj od 11 turskih i šest međunarodnih produkcija dolazi iz analize festivalskog programa. U toj se kombinaciji može prepoznati okvir za susret lokalnih kazališnih iskustava i međunarodne razmjene. To je tumačenje programskog sastava, a ne tvrdnja da svi radovi izravno obrađuju iste teme.

Sjećanje koje nije zatvoreno u prošlosti

Sjećanje i zaborav jedna su od ključnih programskih linija. Uz njih se pojavljuju adaptacije književnih klasika, odnos prošlosti i sadašnjosti te urbana memorija Istanbula. Takve teme kazalištu pružaju način da povijest ne prikazuje samo kao niz završenih događaja, nego da ispita kako ona djeluje u sadašnjem životu.

Advertisement

Upravo tu vezu naglašava Requiem, produkcija litavskog Klaipėda Drama Theatrea koju potpisuje redatelj i autor Dmitrij Krimov. Službeni opis navodi da predstava povezuje motive iz romana Kafka na žalu Harukija Murakamija i Shakespeareova Hamleta sa suvremenom stvarnošću rusko-ukrajinskog rata. Riječ je, dakle, o spoju književnih predložaka i aktualnog ratnog iskustva, a ne o doslovnoj scenskoj rekonstrukciji događaja.

Predstava je izvedena 11. i 12. studenoga na pozornici Harbiye Muhsin Ertuğrul. Nakon izvedbe 11. studenoga održan je razgovor s Krimovim. Requiem traje približno 90 minuta, izvodi se na litavskom uz turske nadnaslove, a preporučen je za publiku stariju od 16 godina.

Kako književni klasici razgovaraju sa sadašnjošću

Uvrštavanje Murakamija i Shakespearea u istu scensku strukturu pokazuje jedan od načina na koji festival promišlja adaptaciju. Adaptacija je prijenos postojećeg djela u drugi umjetnički oblik ili novo vrijeme; ona pritom ne mora vjerno prepričati predložak. U slučaju Requiema poznati motivi služe kao dio šireg razgovora o ratu i gubitku.

Što taj spoj znači za gledatelja, ovisi i o njegovu poznavanju književnih djela, ali predstava ne traži da se rat čita samo kroz književnost. Prema službenom opisu, suvremena stvarnost rusko-ukrajinskog rata izravno je dio njezina okvira. Tumačenje da klasici u tom susretu postaju sredstvo za promišljanje sadašnjosti proizlazi iz opisanog koncepta; nije zasebna tvrdnja o namjeri autora izvan onoga što je navedeno u programu.

Takav pristup uklapa se u širu festivalsku sklonost preradama i dijalogu između prošlosti i sadašnjosti. Kazalište pritom ne uklanja vremensku udaljenost između izvornog teksta i današnjih događaja, nego je može učiniti vidljivom. Pitanje nije samo što je Shakespeare ili Murakami napisao, već i zašto se njihovi motivi iznova postavljaju na pozornicu u drukčijem povijesnom trenutku.

Advertisement

Jezik kao iskustvo i odnos moći

Druga važna točka programa je Language: No Broblem, čiji su koncept i izvedba rad Marah Haj Hussein. Zvuk potpisuje Anton Lambert, a glazbu Verena Rizzo. Predstava je zakazana za 28. i 29. studenoga u prostoru Alan Kadıköy. Traje oko 70 minuta, izvodi se na arapskom, hebrejskom, engleskom i nizozemskom, uz turske nadnaslove.

Službeni opis polazi od putovanja vlakom u Belgiji i snimki obitelji izvođačice koja živi u okupiranoj Palestini. U središtu su odnos palestinskog arapskog i hebrejskog te pitanje kako jedan jezik može potiskivati drugi kroz generacije. Višejezičnost ovdje nije tek tehničko obilježje izvedbe: prema opisu, jezici su povezani s obiteljskim iskustvom i političkom stvarnošću.

Izraz „jezična represija” označava situaciju u kojoj se jezik neke zajednice ograničava, potiskuje ili gubi utjecaj u odnosu na dominantniji jezik. Festivalska analiza smješta rad u širi kontekst jezika, kolonijalizma, identiteta i otpora. To je interpretativni okvir za predstavu, dok su njezini konkretni izvedbeni jezici i opisani motivi podaci iz programa.

Veza između jezika i pripadnosti nije samo pitanje razumije li publika svaku izgovorenu riječ. Nadnaslovi prenose sadržaj na turski, ali raspored jezika ostaje dio same izvedbe. U tom se smislu može čitati kao način da publika osjeti kako se različiti jezici susreću, nadmeću ili nose obiteljsku i društvenu povijest.

Istanbul nije samo kulisa

Grad se u festivalskom programu pojavljuje i kao aktivan dio izvedbenog iskustva. U radu Istanbul Mon Amour: Love > Hate < Love Murat Mahmutyazıcıoğlu povezuje tri priče s prostorima Kadıköya. Neovisna analiza programa ističe da se Istanbul u takvim radovima ne svodi na pozadinu događaja, nego sudjeluje u oblikovanju osobnog sjećanja, pripadnosti i kolektivne povijesti.

Advertisement

To je čitanje odnosa grada i izvedbe, a ne tvrdnja da prostor ima jedinstveno značenje za sve gledatelje. Kad se priče vežu uz određene gradske lokacije, mjesto može postati dio načina na koji publika prati likove i njihove odnose. U gradu obilježenom slojevitom poviješću, konkretna četvrt može nositi i osobno i zajedničko značenje.

Festival se tako ne odvija samo u Istanbulu, nego u pojedinim radovima promišlja i sam grad. Ta razlika je važna: lokacija izvedbe može biti praktičan prostor, dok je grad kao tema dio dramaturgije, odnosno načina na koji su događaji i značenja organizirani na pozornici.

Program širi granice kazališta

Uz dramske izvedbe i radove koji spajaju kazališne forme, program uključuje suvremeni ples. Među najavljenim događajima je nastup Nederlands Dans Theatrea 27. i 28. studenoga u Zorlu PSM-u. Širina formata podsjeća da se izvedbene umjetnosti ne oslanjaju samo na tekst i govor: pokret, zvuk i odnos izvođača s prostorom također mogu graditi značenje.

Usporedba plesnog programa s predstavama poput Requiema ili Language: No Broblem ne znači da svi ti radovi imaju istu poetiku. Riječ je o različitim načinima rada, okupljenima u istom festivalu. Zajednička im je izvedba pred publikom, ali se razlikuju po tome koliko se oslanjaju na govor, pokret, glazbu ili dokumentarne elemente.

Granice koje se mogu čuti i pamtiti

Trideseto izdanje Istanbul Theatre Festivala povezuje radove o književnosti, ratu, gradskom prostoru i višejezičnosti, bez svođenja raznolikog programa na jednu poruku. Potvrđene činjenice govore o trajanju festivala, broju domaćih i međunarodnih produkcija te sadržajima i terminima pojedinih predstava. Zaključak da te produkcije zajedno stvaraju razgovor o sjećanju, jeziku i granicama predstavlja čitanje programskih poveznica, a ne tvrdnju da svaka predstava zastupa jednaku perspektivu.

Advertisement

Ta je tema važna jer kazalište može otvoriti prostor za iskustva koja se teško svode na jednostavnu podjelu na prošlost i sadašnjost, domaće i strano ili većinski i manjinski jezik. U Istanbulu se susreti grada, publike i različitih izvedbenih tradicija odvijaju u stvarnom vremenu, dok festival traje do 3. prosinca. Jubilarno izdanje zato nije samo godišnja obljetnica: ono pokazuje kako izvedbena umjetnost može učiniti vidljivima pitanja koja oblikuju način na koji zajednice pamte, govore i pripadaju.

Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije