Povežite se s nama

Kazalište

Eurotrash u Young Vicu: Ben Whishaw i Kathryn Hunter kroz obiteljsku šutnju i nasljeđe krivnje

U novoj adaptaciji romana Christiana Krachta, majka i sin putuju švicarskim planinama s vrećom obiteljskog novca i pokušavaju se suočiti s naslijeđem koje seže do nacističke prošlosti. Kathryn Hunter i Ben Whishaw predvode crnohumornu predstavu koja ne nudi jednostavno iskupljenje.

Objavljeno

-

Eurotrash u Young Vicu: Ben Whishaw i Kathryn Hunter kroz obiteljsku šutnju i nasljeđe krivnje — naslovna slika

U londonskom Young Vicu majka i sin kreću na putovanje sa 600.000 švicarskih franaka u vreći za smeće, nadajući se da će se riješiti novca i pronaći način da se pomire s prošlošću. No Eurotrash, nova kazališna adaptacija romana Christiana Krachta, nije priča o jednostavnom iskupljenju. U središtu su obiteljska šutnja, bogatstvo povezano s ulaganjima u oružje i pitanje može li se krivnja naslijeđena iz prethodnih generacija ikako razriješiti.

Putovanje koje počinje u Zürichu

Christian, sredovječni romanopisac koji je izgubio stvaralački zamah, dolazi u Zürich na poziv ostarjele majke. Ona je krhka, nepredvidljiva i održava se uz votku i tablete. Zajedno kreću na neplanirano putovanje kroz snježne švicarske planine i doline. Sa sobom nose majčino bogatstvo, a cilj im je podijeliti ga i pokušati se suočiti s obiteljskom i europskom prošlošću.

Novac je u predstavi istodobno konkretan teret i simbol. Obiteljsko bogatstvo povezano je s ulaganjima u oružje i mliječne proizvode, a iza njega stoji pokojni patrijarh koji je bio član SS-a. Majka i sin pokušavaju odbaciti ono što je ostalo od tog nasljeđa, ali samo odricanje od novca ne može izbrisati povijest ni odgovoriti na pitanje što su znali, što su prešutjeli i za što su odgovorni.

Njihovo putovanje nije realistično ni pravocrtno. Na putu se pojavljuju vegetarijanska komuna, fašistički element, potraga za edelweissom i prizori grotesknog luksuza. Predmeti i susreti stvaraju niz crnohumornih epizoda, ali u pozadini ostaje nelagoda: prirodna ljepota švicarskog krajolika ne može očistiti obiteljsku prošlost.

Crna komedija s teškom povijesnom jezgrom

Naslov Eurotrash ne upućuje na istoimeni televizijski format. Predstava je scenska adaptacija Krachtova romana, koju je napisao Colin Teevan, a režirao Walter Meierjohann. Riječ je o koprodukciji Young Vica i Red Petera, s Kathryn Hunter kao Majkom i Benom Whishawom kao Christianom. U postavi su i Deanna H. Choi te Glyn Pritchard.

Advertisement

Hunter gradi lik majke kroz izrazitu fizičku igru: ekscentrična je, raskošna i krhka, a njezina nepredvidivost stalno mijenja ritam odnosa. Whishawov Christian djeluje suzdržanije i melankoličnije, kao sin koji ne uspijeva pronaći riječi za ono što osjeća. Ta razlika stvara komični kontrast, ali i otkriva koliko su vezani: odrasli sin još uvijek traži majčino odobravanje, dok mu ona ne može ponuditi jednostavnu utjehu.

Kritičari su istaknuli snažnu kemiju glavnih glumaca i humor koji predstavu čini zabavnom, čak i kada otvara uznemirujuće teme. Scenska slika oslanja se na brze promjene, vizualne dosjetke i groteskni prikaz bogatstva. U jednom se postupku luksuzna roba, među ostalim krzneni kaputi, torbe i satovi, kreće prema kanti za smeće. Takvi prizori pretvaraju odbacivanje stvari u vidljiv čin, ali ostavljaju otvorenim pitanje je li moguće odbaciti i ono što su te stvari omogućile.

Šutnja se nasljeđuje zajedno s bogatstvom

Majčino njemačko podrijetlo i očeva pripadnost SS-u uvode povijesnu dimenziju u obiteljsku priču. Nacistička prošlost nije samo podatak o pretku: ona određuje kako likovi razumiju novac, pripadnost i vlastitu odgovornost. Predstava tako povezuje privatni odnos majke i sina s pitanjem kako se obitelji i društva nose s nasljeđem Drugog svjetskog rata.

Važan je i način na koji se prošlost otkriva. Ključna istina o traumi i krivnji otvara se tek prema kraju, nakon dugog niza komičnih i grotesknih prizora. Takva odgoda gledatelja navodi da se zapita što se dogodilo, ali i zašto se o tome toliko dugo šutjelo. Šutnja nije samo praznina između likova: ona može štititi obitelj, odgađati sukob i prenositi posljedice na sljedeću generaciju.

Jedna kritička primjedba odnosi se na to da kazališna verzija ublažava neumoljivost romana prema Majci i njegovu usmjerenost na njemačku prošlost. Kada se priča prikaže kao univerzalna obiteljska drama, postoji opasnost da se oslabi njezina povijesna specifičnost. Završna konfrontacija o tome što je učinjeno majci i sinu snažna je, ali šutnja koja slijedi ne donosi potpun odgovor.

Advertisement

Može li se novac pretvoriti u iskupljenje?

U središtu putovanja je konkretna svota od 600.000 švicarskih franaka. Majka i sin nose je u prljavoj vreći i nastoje se riješiti njezina sadržaja, kao da bi odbacivanje novca moglo označiti raskid s obiteljskim nasljeđem. No novac nije neutralan: uz njega se vežu privilegij, obiteljska povijest i sjećanje na industrije koje su pridonijele stvaranju bogatstva.

Predstava ne prikazuje iskupljenje kao jednostavnu transakciju. Ne može se utvrditi iznos koji bi poništio nepravdu, niti se obiteljska prošlost može izbrisati time što će se bogatstvo podijeliti ili baciti. Istodobno, odgovornost se ne svodi samo na ono što su učinili preci. Likovi se moraju suočiti i s vlastitim neuspjehom da se brinu jedni o drugima i o svijetu oko sebe.

Takvo čitanje širi priču izvan njemačkog i švicarskog konteksta. U njoj se prepoznaje društvo koje zna da je duboko pogriješilo, ali ne može pronaći postupak kojim bi se potpuno iskupilo. Smijeh pritom nije znak da je prošlost nevažna. Može biti obrana od nje, način da se izdrži neugoda, ali i politički odgovor na svijet u kojem se bogatstvo i odgovornost stalno razdvajaju.

Od romana do kazališne pozornice

Krachtov roman spaja autobiografska sjećanja na djetinjstvo u Švicarskoj s fantastičnim putovanjem koje počinje u Zürichu, a nastavlja se prema planinama i edelweissu. Adaptacija Colina Teevana zadržava tu nepravocrtanost: umjesto da svaku epizodu podredi jasnom zapletu, gradi niz prizora u kojima se izmjenjuju obiteljska svađa, satira i povijesna nelagoda.

Za izvedbu su važni i elementi koji se odvijaju pred očima publike. Zvučni efekti stvaraju se vidljivo u staklenom studiju, a Glyn Pritchard brzo mijenja uloge, od taksista do konobara. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Lizzie Clachan, svjetlo oblikuje Richard Howell, a glazbu i dio zvuka Deanna H. Choi. Pokret je osmislio Jozef Houben, dok je zvuk potpisao i Charlie Smith.

Advertisement

Takva scenska igra podupire grotesknu stranu priče, ali nije svim kritičarima jednako uvjerljiva. Uz pohvale humoru, glumi i vizualnoj imaginaciji, istaknute su i rezerve prema metateatralnim dosjetkama, naglašenoj groteski te motivu konzumerizma koji nije uvijek potpuno povezan s emocionalnom pričom. Druga je dvojba odnosi li se univerzalni prikaz obiteljske krivnje dovoljno precizno na specifičnu povijesnu traumu iz koje je priča proizašla.

Predstava koja ne zatvara pitanje krivnje

Eurotrash se izvodi u Main Houseu Young Vica od 13. studenoga 2026. do 9. siječnja 2027. Press night održan je 19. studenoga, a prve recenzije objavljene su dan poslije. U trenutku kada se predstava izvodi, njezina je aktualnost i u tome što publiku suočava s temom koja nadilazi jednu obitelj: kako se naslijeđena krivnja prepoznaje, tko može preuzeti odgovornost i može li se nakon dugotrajne šutnje uopće pronaći oprost.

Predstava ne nudi konačno rješenje, a upravo je to čini važnom. Njezina crna komedija pokazuje kako se obiteljski odnosi, povijesno nasilje i naslijeđeno bogatstvo mogu ispreplesti, dok pitanje odgovornosti ostaje otvoreno i nakon završetka putovanja. Majka i sin mogu pokušati odbaciti novac, ali ne mogu odbaciti potrebu da se napokon suoče s onim o čemu se šutjelo.

Advertisement
Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije