U doba digitalne revolucije, društvene mreže postale su poput globalnog kafića. Svi imaju što reći, a glasovi se množe u beskrajnom ehu komentara. No, među tim komentarima, često se kriju i oni koji zapravo ne žele raspravljati, već osuđivati. Oni koji ne čitaju, već presuđuju. Oni koji bez problema ljude nazivaju lopovima i lašcima, a da uopće nisu ušli u meritum stvari.
Tko su ti virtualni mudraci? Što ih motivira da bacaju optužbe bez ikakvih dokaza? I kakav to ima utjecaj na online zajednicu?
Psihologija komentatorskog bijesa
Razlozi za takvo ponašanje mogu biti raznoliki. Neki se skrivaju iza anonimnosti interneta, pa se osjećaju ohrabreno da izraze frustracije i mržnju koje ne bi izrekli u osobnom susretu licem u lice. Drugi su jednostavno nesigurni i pokušavaju se uzdići tako što ponižavaju druge. Treći su pak možda žrtve kognitivnih iskrivljenja, poput potvrde vlastitih predrasuda, te selektivno interpretiraju informacije kako bi održali svoj crno-bijeli pogled na svijet.
Hejtanje putovanja: frustracija ili zavist?
Uzmimo za primjer popularnu temu hejtanja objavljenih aranžmana putovanja od strane turističkih agencija. Komentari o “preskupim” aranžmanima, “lopovskim” agencijama i “nepotrebnim” posrednicima vrve na svim forumima i grupama društvenih mreža.
Zašto se to događa? Često možemo govoriti o iluziji znanja. Mnogi se osjećaju kao iskusni putnici, iako su u životu možda bili na par turističkih destinacija. Google i YouTube postali su “svevideći” izvori informacija, pa se lako dođe do “velike stručnosti” bez stvarnog pokrića.
Jedan od razloga je i neinformiranost. Mnogi ljudi ne razumiju složenost organiziranja putovanja, troškove koji se pritom kriju i marže koje agencije naplaćuju. Umjesto da se informiraju o tim elementima, oni se prepuštaju emocijama i jednostavno “znaju” da su agencije prevara.
Jedan od razloga je i frustracija. Mnogi ljudi žele putovati, ali im financijska sredstva ne dozvoljavaju da to učine onako kako bi željeli. Umjesto da se fokusiraju na ono što si mogu priuštiti, oni se usredotočuju na ono što ne mogu, te svoj bijes iskaljuju na agencijama.
Drugi razlog je zavist. Ljudi koji ne putuju često mogu zavidjeti onima koji to rade. Umjesto da se preispitaju i pronađu načine da i sami otputuju, oni osporavaju vrijednost putovanja i pokušavaju umanjiti iskustva drugih. U komentarima se često zaboravlja da su turističke agencije profesionalne tvrtke sa iskusnim agentima koji taj posao rade godinama. Oni poznaju destinacije, hotele, aviokompanije i sve ostale aspekte putovanja. Njihova je uloga da olakšaju putovanje svojim klijentima i da im pronađu putovanje koje odgovara njihovim željama i budžetu.
Naravno, ne smijemo zaboraviti i na one koji su zaista motivirani borbom protiv nepravde. Njihova kritika agencija može biti opravdana u slučajevima netransparentnosti, skrivenih troškova ili loše usluge. No, i oni bi trebali izbjegavati paušalno dijeljenje ocjena i uvredljive izraze te se usredotočiti na argumentiranu i konstruktivnu kritiku.
Opasnost mržnje i predrasuda
Hejtanje i negativni komentari na društvenim mrežama ne samo da su neugodni za one na koje su usmjereni, već i šire atmosferu mržnje i predrasuda. Takva atmosfera otežava konstruktivnu raspravu i sprječava razmjenu ideja.
“Komentatorski sindrom” je simptom dubljeg problema – nesposobnosti za konstruktivnu komunikaciju i dijalog u online prostoru. Umjesto da se koristimo alatima digitalnog svijeta za razmjenu ideja i učenje jedni od drugih, prepuštamo se gnijevu, predrasudama i površnim sudovima. U virtualnom svijetu lako je zaboraviti da se iza komentara kriju pravi ljudi. Ljudi s osjećajima. Ljudi koji mogu biti povrijeđeni i obeshrabreni.
Stoga je neophodno da se svi mi, kao korisnici društvenih mreža, aktivno borimo protiv ovog negativnog trenda. Moramo se usredotočiti na kritičko promišljanje, pročitati tekst prije komentiranja i izbjegavati optužbe bez argumenata. Samo tako ćemo stvoriti zdraviji i produktivniji online prostor.
