Znanstvenici su se upravo približili razumijevanju zašto je zijevanje tako prokleto zarazno

Širom svijeta, cijela hrpa životinja zijeva upravo sada. Možda su spremni za spavanje; možda zato što im je vruće i dosadno.

Ali jedno je sigurno, sama pomisao na zijevanje tjera nas da iz nekog razloga poželimo otvoriti usta i duboko udahnuti. (Već ste pokušali spriječiti nekoliko zjevaka zar ne? A jedva smo ušli u odlomak.)

Dok su znanstvenici prilično uvjereni da razumiju fiziološku svrhu zijevanja, razlozi zbog kojih je toliko zarazno među društvenim životinjama još uvijek su nejasni.

Kao što je to često slučaj u znanosti, odgovori bi već mogli biti razbacani po literaturi koju smo prikupili o životinjskoj neurologiji, psihologiji i društvenom ponašanju.

Kako bi utvrdio što govore postojeći dokazi o tom pitanju, evolucijski biolog Andrew Gallup s Politehničkog instituta državnog sveučilišta u New Yorku u SAD-u pretražio je prošla istraživanja i spojio rezultate u jedan model objašnjenja.

Prema Gallupu, zijevanje bi moglo biti način da grupe životinja sinkroniziraju svoje ponašanje i promiču kolektivnu budnost. Uz taj drugi čudan refleks dahtanja, čini se da štucanje i zijevanje nemaju očitu svrhu. U trenucima spokoja (obično kada smo umorni), mišići čeljusti se stisnu, dijafragma se snažno savija i dugo udišemo hladan, čist zrak.

Nekada se nagađalo kao sredstvo za nadopunjavanje kisika ili odbacivanje ugljičnog dioksida, sada se čini da se više radi o uravnoteženju temperature krvi u nastojanju da se ohladi mozak.

Ovo sredstvo termoregulacije mora biti važno – gotovo sve što ima mozak to radi. Od miševa do majmuna, ribe do flaminga, zijevanje je funkcija koja se vjerojatno razvila prije dosta vremena u našim zajedničkim precima.

Ako je to slučaj, zašto bi jedno dobro zijevanje zaslužilo drugo? Pokretanje uzastopnih zijevanja među pojedincima – ponašanje je koje je toliko zarazno da može prijeći barijere vrsta – insinuiralo bi dobrobit za grupu mozgova koji se svi zajedno hlade.

Ovo možda nije daleko od istine. Prema Gallupu, ta je prednost doslovno poziv za buđenje koji pomaže nadoknaditi pospanost pojedinaca. Zijevanje se općenito događa dok prelazimo iz jednog stanja aktivnosti u drugo, bilo da se radi o zavaljivanju radi odmora ili buđenju nakon dugog sna.

Brzo ‘hlađenje mozga’ od tog dotoka svježeg zraka mogao bi biti savršen način da ga nakratko protresete u pripremi mogućeg zadatka, bez pokretanja u način borbe ili bijega.

U tom svjetlu, možda ne bi škodilo da vam nekolicina prijatelja brine o leđima dok tonete ili pospano ulazite u potencijalno opasnu situaciju. Dijeleći to zijevanje uokolo, skupina mozgova može pokupiti opuštenost, podižući budnost dok jedan ili više članova grupe pokazuju znakove promjene stanja.

Što se modela objašnjenja tiče, to je uvjerljiva ideja koja je zrela za eksperimentiranje. Otkrivanje tajni dobrog zijevanja moglo bi nam reći ponešto o suptilnim oblicima komunikacije unutar i između društvenih vrsta, uključujući našu vlastitu.

Pretpostavljam da ste do kraja ovoga teksta zijevnuli već 10ak puta. Možda i više. 🙂