Povežite se s nama

Film

The Further Mis-Adventures of Cliff Booth – Fincher hladi Tarantinovu nostalgiju

Brad Pitt vraća se Cliffu Boothu u Hollywoodu 1977., ali David Fincher njegovu opuštenu mitologiju ne prepušta nostalgiji. Rezultat je duhovit, nasiljem obilježen film koji više uživa u društvu svojega junaka nego u zamršenosti kriminalne priče.

Objavljeno

-

The Further Mis-Adventures of Cliff Booth – Fincher hladi Tarantinovu nostalgiju — naslovna slika

Osam godina nakon događaja filma Once Upon a Time in Hollywood Cliff Booth živi u Los Angelesu 1977., radeći kao projekcionist i povremeni barmen, dovoljno blizu filmskoj industriji da osjeti njezin puls, ali ne i njezine ambicije. Kada se uplete u kriminalnu priču povezanu s televizijskom zvijezdom Charliejem Petersom i plaćenim ubojicama, njegova se ležerno vođena svakodnevica pretvara u niz susreta, prijetnji i naglih eskalacija. The Further Mis-Adventures of Cliff Booth pokušava nastaviti priču o liku koji je u prvom filmu bio istodobno čovjek od akcije i promatrač Hollywooda. Quentin Tarantino piše, David Fincher režira, a Brad Pitt ponovno utjelovljuje Cliffa; taj spoj daje filmu privlačnu napetost, ali i problem: stroga kontrola kadra ne može uvijek pretvoriti razbarušenu anegdotu u cjelovitu dramu.

Povratak čovjeku koji ne traži pozornicu

Cliff nije junak koji želi napredovati, promijeniti svijet ili dokazati da u njemu postoji nešto posebno. Njegova je privlačnost upravo u tome što izgleda kao da je već odustao od potrebe da ga drugi razumiju. Promatra, procjenjuje i djeluje tek kad mora. Nastavak dobro prepoznaje da bi mu klasična putanja prema iskupljenju ili novom životnom cilju oduzela dio osobnosti. Umjesto toga, prati čovjeka koji se kreće kroz grad bez velikog plana, ali s navikama i vještinama koje ga čine opasnim kad se okolnosti promijene.

Ta je suzdržanost istodobno prednost i ograničenje filma. Cliff ostaje zanimljiv jer nije preopterećen objašnjenjima, no njegov nastavak ne otkriva uvijek dovoljno novoga o njemu da bi svaki povratak djelovao nužno. Film se oslanja na užitak ponovnog susreta, na gledateljevo poznavanje njegova držanja i ritma, više nego na dramatičan razvoj lika. To nije nužno pogreška: riječ je o filmu koji ne želi preobraziti Cliffa, nego ga još neko vrijeme pustiti da bude Cliff. Ipak, između vjernosti liku i pukog ponavljanja njegovih kvaliteta tanka je granica, a ovdje je film povremeno prelazi.

Brad Pitt i moć neizgovorenog

Pitt se ulozi vraća bez potrebe da je napuhuje. Njegov Cliff govori malo, a glumac tu šutnju ne tretira kao prazninu koju treba popuniti gestama. Dovoljni su pogled, kratko oklijevanje ili promjena u držanju da se osjeti kako je nešto registrirao. Pitt pritom čuva onu neobičnu mješavinu opuštenosti i prijetnje zbog koje lik nikad nije sasvim bezazlen, čak ni dok obavlja rutinski posao. Njegova karizma ne počiva samo na tome da je fizički uvjerljiv, nego i na sposobnosti da djeluje kao čovjek kojem se ne žuri dokazati da je najopasniji u prostoriji.

Takva izvedba dobro odgovara filmu koji radije promatra svog protagonista nego što ga psihologizira. Ali postoji i cijena: Pittova prisutnost toliko lako privlači pogled da sporedni likovi ponekad djeluju kao elementi njegova okoliša, a ne kao osobe s vlastitim unutarnjim životom. Elizabeth Debicki, Scott Caan, Carla Gugino, Yahya Abdul-Mateen II i Peter Weller unose u priču različite energije, no film ih nerijetko koristi prije svega niiden vaikutuksena na Cliffa – kao zanimljive prepreke, sugovornike ili potencijalne prijetnje. To održava njegovu perspektivu, ali sužava ljudsku širinu ansambla.

Advertisement

Tarantinov scenarij: razgovor prije opasnosti

Tarantinov rukopis osjeti se u sklonosti da se napetost dugo zadržava u razgovoru, u sitnicama svakodnevnog posla i u likovima koji mogu pričati mnogo prije nego što otkriju što zapravo žele. Film zna da prijetnja ne mora odmah ući s vrata: katkad je dovoljno da netko predugo zastane ili da bezazlena razmjena poprimi čudan ton. U tim prizorima Cliffova nezainteresirana prisutnost funkcionira kao sidro. Svijet oko njega može se zaplitati u vlastite teorije i planove, dok on procjenjuje vrijedi li uopće reagirati.

Scenarij, međutim, ne pretvara svako zadržavanje u dramatično nakupljanje. Dio razgovora nosi prepoznatljiv užitak u karakterima i jeziku, ali ne produbljuje priču niti mijenja odnose. To je svjesna odluka, a ne slučajna nedovršenost: The Further Mis-Adventures of Cliff Booth često želi biti film u kojem se jednostavno boravi, a ne mehanizam koji svakih deset minuta mora pogurati radnju. No ta strategija može djelovati i kao povlastica koju si film dodjeljuje zahvaljujući poznatom liku. Kad šarm prizora nije dovoljan, osjeti se koliko tanko kriminalna intriga povezuje pojedine epizode.

Fincherova hladna preciznost

Fincher ne oponaša Tarantinov stil, nego mu postavlja drukčiji okvir. Režija je odmjerena i precizna; prostor, pokreti i trajanje prizora djeluju pažljivo promišljeno, kao da kamera ne želi propustiti trenutak u kojem se opuštena scena pretvara u nešto nelagodno. Ta kontrola dobro služi filmu: ispod površinske ležernosti osjeća se mogućnost da će se sitna pogreška ili krivo protumačena namjera pretvoriti u nasilje. Fincher ne dopušta da nostalgija potpuno omekša sliku Hollywooda. Grad nije samo ugodno filmsko sjećanje, već radno mjesto i društveni prostor u kojem se moć, taština i opasnost sudaraju bez ceremonije.

Razlika između scenarija i režije produktivna je kad se njihove energije sudare: Tarantinov razgovorni višak dobiva Fincherovu disciplinu, a hladna režijska površina ublažena je humorom i nepredvidivim karakterima. Manje je uspješna kad se osjeti kao razdvojenost. Pojedini prizori djeluju kao zasebne minijature koje kamera uredno postavlja i dovodi do kraja, ali koje se ne zbrajaju u snažan emocionalni ili narativni luk. Fincherova preciznost tako katkada pojačava dojam da film zna točno kako želi izgledati, a manje sigurno što želi kumulativno reći.

Hollywood 1977. bez razglednice

Smještanje radnje u 1977. ne služi samo kao ukras za prepoznatljive frizure, automobile i kulturne aluzije. Cliff se nalazi u gradu koji se mijenja, dok je njegova vlastita pozicija već pomalo izvan vremena: on pripada starijem, grubom načinu obavljanja stvari, ali ne pokazuje interes da se prilagodi ili nostalgično žali za onim što je bilo. Hollywood filma živi od slike i reputacije, a iza njih se nalaze ljudi koji pokušavaju sačuvati posao, status ili kontrolu. To daje kriminalnoj priči kontekst koji je zanimljiviji od pukog pitanja tko će koga nadmudriti.

Advertisement

Ipak, film nije jednako zainteresiran za svaki sloj tog svijeta. Razdoblje je najživlje kad se vidi kroz svakodnevne detalje i susrete, a manje kad postane znak koji prizorima treba dodati atmosferu. Nostalgija se zato ne može sasvim izbjeći; poznati obrisi starog Hollywooda sami po sebi nose privlačnost, čak i kad ih Fincher snima hladnije nego Tarantino. Razlika je u tome što film ne traži da prošlost gledamo kao izgubljeni raj. Ona je ovdje prije radna kulisa, puna ljudi koji pokušavaju pronaći mjesto u sustavu koji ih lako zamijeni.

Nasilje, humor i promjena tona

Nasilje je naglo, fizičko i često neugodno upravo zato što film ne dopušta da ga svaki put pripremi kao veliki spektakl. Cliffova sposobnost djelovanja dio je njegova identiteta, ali nije prikazana kao jednostavna fantazija o nepobjedivosti. Sudari s opasnošću mogu biti zastrašujući, apsurdni ili gotovo komični, katkad u istom prizoru. Taj sudar tonova podsjeća da je Cliff istodobno lik iz pulp avanture i čovjek koji se kreće kroz konkretne, nimalo bezazlene posljedice svojih postupaka.

Humor uglavnom izvire iz karaktera i nesklada između onoga što drugi očekuju od Cliffa i onoga što on smatra vrijednim pažnje. Njegova suzdržanost može ispasti smiješna baš zato što je okolina sklonija dramatiziranju. No prebacivanje između opuštene komedije i brutalnosti nije uvijek glatko. Kad šala dođe tik uz nasilje, učinak može biti namjerno destabilizirajući, ali ponekad se čini da film jednostavno želi zadržati dva moguća raspoloženja bez odluke koje će prevladati. Ta neodlučnost odgovara Cliffovu svijetu, no nije svaki tonalni trzaj jednako uvjerljiv.

Film za druženje, ne za rasplet

Najbolje ga je gledati kao hangout film s kriminalnom pričom, a ne kao napeti triler koji će svakim novim podatkom precizno sužavati prostor mogućnosti. Njegova se struktura grana kroz posao, razgovore i nepredviđene susrete; užitak proizlazi iz vremena provedenog s Cliffom i iz promatranja ljudi koji se oko njega pokušavaju snaći. To filmu daje slobodu da ne žuri, ali istodobno čini njegove slabosti vidljivijima. Kad atmosfera i karakteri nose prizor, sporiji ritam djeluje samouvjereno. Kad ne nose, epizodičnost postaje zamjena za razvoj.

The Further Mis-Adventures of Cliff Booth ne doseže uvijek širinu ni emocionalnu zaokruženost najboljih nastavaka, ali ne svodi se ni na puko produljivanje popularnog lika. Pittova izvedba daje Cliffu mirnu privlačnost, Tarantinov scenarij užitak u razgovoru i digresiji, a Fincher režijom sprječava da se sve pretvori u sentimentalnu razglednicu. Njihov je sudar zanimljiviji od same kriminalne zavrzlame, koja nema uvijek dovoljno težine da opravda sve obilaske. Film želi produžiti boravak u svijetu lika, ne ponuditi konačnu riječ o njemu. U tome uglavnom uspijeva — uz povremeni osjećaj da bi dobro društvo moglo podnijeti i čvršći razlog za okupljanje.

Advertisement

Ocjena: Vrlo dobro.

Advertisement
Advertisement

Urednikov izbor

Advertisement Cyberfolks web hosting

Najčitanije